Sakramentom ređenja, po božanskoj ustanovi, neki se od vjernika, s trajnim biljegom kojim se označuju, postavljaju za posvećene službenike koji se posvećuju i određuju da, svaki prema svojem stupnju, u Kristovoj osobi vrše službu poučavanja, posvećivanja i upravljanja, vodeći Božji narod.
Sakrament ređenja ima tri stupnja:
đakonat
prezbiterat (svećeništvo)
episkopat (biskupstvo)
Podjeljuje se polaganjem ruku i posvetnom molitvom koju za svaki pojedini stupanj propisuju bogoslužne knjige. Podjeljuje ga zaređeni biskup, a u slučaju posvećenja kandidata za biskupstvo uz glavnoga posvetitelja sudjeluju još barem dvojica suposvetitelja.
Tko je đakon?
U Novom se zavjetu spominje služba đakona (grč. diakonein = služiti; Fil 1, 2; 1 Tim 3,8sl.). Svojevrsnim prethodnicima đakonata možemo smatrati onu sedmoricu muževa koje je, prema izvješću u Dj 6, 1-6, izabrala jeruzalemska zajednica, a apostoli su ih nakon molitve i polaganja ruku postavili za svoje pomoćnike. Iako im je prva služba bila ‘služba kod stolova’, dakle određena socijalno-karitativna zadaća, vrlo brzo tu sedmoricu vidimo i u službi navješćivanja i obraćenja, sve do krštavanja (Stjepan, Filip).
Dok istočne Crkve sve do danas đakonat određuju kao stalnu doživotnu službu, na Zapadu je on još od ranoga srednjeg vijeka poznat kao stupanj na putu prema prezbiteratu. Netko je postajao đakonom ne da bi ostao u tom redu, nego da bi mogao postati prezbiterom. Tridentski je sabor (1545-1563) pokušao uvesti trajni đakonat, ali taj zaključak nije bio proveden. Do toga je došlo tek na Drugom vatikanskom saboru. Tako dokument Lumen gentium 29 najprije određuje zadaće đakona: đakonu pripada, kako mu odredi mjerodavna vlast, svečano podjeljivati krštenje, čuvati i dijeliti euharistiju, u ime Crkve prisustvovati ženidbama i blagoslivljati ih, nositi popudbinu umirućima, čitati vjernicima Sveto pismo, poučavati i poticati narod, voditi bogoslužje i molitvu vjernika, dijeliti blagoslovine, voditi obred sprovoda i ukopa; posvećeni dužnostima kršćanske ljubavi i pomaganja…
Trajni đakonat mogu zatražiti oženjeni i neoženjeni muškarci. Oženjenim muškarcima zrele dobi (ne mlađima od 35 godina) đakonat se može podijeliti uz odobrenje rimskoga biskupa. Isti postupak vrijedi i za neoženjene muškarce, no njih obvezuje celibat kroz cijeli život.
Kandidati za prezbiterat od đakonata preuzimaju i obvezu moljenja časoslova, dok se trajnim đakonima savjetuje, kao vrlo prikladno za srce, da svaki dan mole dio časoslova koji odredi biskupska konferencija.
Tko je svećenik?
Svećenik je ‘alter Christus – drugi Krist’, jer u Kristovo ime djeluje prema riječima: „Kao što mene posla Otac, tako i ja šaljem vas“ (Iv 20, 21). Svećenik je Kristov sluga: dakle oruđe božanskoga Otkupitelja, da bi kroz vrijeme mogao vršiti njegovo divno djelo.
Svećenički je poziv otajstvo. To je otajstvo ‘čudesne razmjene’ - admirabile commercium - između Boga i čovjeka. Svećenik Kristu daruje svoje čovještvo da bi se On njime poslužio kao sredstvom spasenja, čineći od njega gotovo drugoga sebe.
Cilj je prezbiterskog služenja, po riječima sv. Augustina (De civitate Dei), da se „cijeli otkupljeni grad, to jest zajednica i društvo svetih, prikaže Bogu kao sveopća žrtva po Velikom Svećeniku koji je i sam sebe u svojoj Muci prikazao za nas, da bismo mogli biti jedno tijelo tako uzvišene Glave“.
U Poslanici Hebrejima (5,1-4) govori se o položaju svećenika: „Svaki veliki svećenik, uzet između ljudi, postavlja se za ljude u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe, i može suosjećati s onima koji su neuki i zalutali, jer je i sam obavijen slabošću; zato je dužan i za narod i za sebe prinositi žrtve za grijehe. I nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, kao i Aron.“
Svećenik, za razliku od đakona, može podjeljivati sakramente pomirenja (ispovijed), bolesničkog pomazanja i potvrde (s posebnim dopuštenjem biskupa) te voditi svetu misu, to jest posvećivati kruh i vino u Tijelo i Krv Kristovu.
Tko je biskup?
Biskup je onaj koji nastavlja izvornu apostolsku službu. Služba poglavara (grč. proistamenoi), koja se susreće u prvim zajednicama što ih je utemeljio sv. Pavao (1 Sol 5, 12), javlja se poslije u izgrađenim židovsko-kršćanskim zajednicama kao kolegijalna služba starješina (presbyteroi: Dj 11, 30; 15, 2), a u poganskokršćanskim zajednicama kao služba biskupa (grč. episkopos: Fil 1, 1). Već se u Dj 20, 17-30 ta služba naziva ‘pastirskom službom’.
U dokumentu Lumen gentium 21 stoji da se biskupskim posvećenjem prenosi ‘punina’ sakramenta ređenja i da „biskupi na odličan i vidljiv način vrše ulogu samoga Krista, Učitelja, Pastira i Svećenika, i djeluju u njegovo ime“.
Biskupima je svojstveno podjeljivanje sakramenata potvrde i ređenja kandidata za đakonat i prezbiterat.