Kristova prisutnost u snazi Riječi i Duha Svetoga
„Krist Isus, koji umrije, štoviše i uskrsnu, koji je zdesna Bogu i koji se za nas zauzima“ (Rim 8,34), prisutan je u Crkvi na više načina: u svojoj Riječi, u molitvama svoje Crkve – „jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ondje sam i ja među njima“ (Mt 18,20) – zatim među siromasima, u bolesnima i zatvorenima (Mt 25,31-46). U sakramentima koje je ustanovio, u žrtvi mise i u osobi služitelja, ali „nadasve je prisutan u euharistiji“.
Način Kristove prisutnosti u Euharistiji jedinstven je. On uzdiže Euharistiju nad sve sakramente i čini je „vrhuncem duhovnoga života i ciljem kojemu teže svi sakramenti“. U presvetom sakramentu Euharistije „sadržani su uistinu i bitno Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa Krista, s dušom i božanstvom, i prema tome cijeli Krist“. „Ta se prisutnost naziva stvarnom ne u smislu isključivosti, kao da druge ne bi bile stvarne, nego po osobitosti, jer je bitna (supstancijalna) i po njoj je prisutan cijeli Krist, Bog i čovjek.“
Na Tridentskom je saboru katolička vjera o tome sažeta u ovoj izjavi: „Budući da je Krist, naš otkupitelj, za ono što je davao pod vidljivom prilikom kruha rekao da je uistinu njegovo Tijelo, u Božjoj je crkvi oduvijek postojalo uvjerenje, koje ovaj sveti sabor sada ponovno izjavljuje: posvećenjem kruha i vina događa se pretvorba cijele biti (supstancije) kruha u supstanciju Tijela Kristova, našega Gospodina, i cijele biti vina u bit njegove krvi. Tu je pretvorbu katolička Crkva prikladno i u pravom smislu nazvala transupstancijacijom.“
Kristova euharistijska prisutnost počinje u trenutku posvećenja i traje onoliko dugo koliko traju euharistijske prilike. Krist je cijeli prisutan u svakoj prilici i u svakom njezinu dijelu, tako da lomljenje kruha ne dijeli Krista.
Štovanje Euharistije
U misnoj liturgiji izražavamo vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost pod prilikama kruha i vina, među ostalim poklecanjem ili dubokim naklonom pred Gospodinom. „Katolička je crkva iskazivala i nastavlja iskazivati to klanjajuće štovanje sakramentu euharistije, ne samo u misi nego i izvan njezina slavljenja: čuvajući s najvećom brižnošću posvećene hostije, izlažući ih vjernicima na svečano štovanje i noseći ih u ophodu.“ Svetohranište (tabernakul) isprva je služilo za dostojno čuvanje Euharistije za bolesnike i za one koji nisu bili nazočni misi. No produbljivanjem vjere u stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji crkva je postala svjesna tihoga klanjanja pred Gospodinom – prisutnim po Euharistiji. Zato svetohranište treba biti smješteno na dostojnom mjestu u crkvi i treba biti tako izvedeno da ističe i pokazuje istinu Kristove stvarne prisutnosti u sakramentu. Vrlo je prikladno što je Isus htio ostati prisutan u svojoj crkvi na ovaj jedinstveni način. On je u svojem vidljivom liku trebao napustiti svoje, pa nam je htio darovati svoju otajstvenu prisutnost; budući da je sebe prinio na križu za naše spasenje, htio nam je ostaviti u spomen onu ljubav kojom nas je ljubio „do kraja“ (Iv 13,1), sve do dara vlastitoga života. Uistinu, u svojoj euharistijskoj prisutnosti on ostaje otajstveno prisutan među nama kao onaj koji nas je ljubio i sam sebe predao za nas, i tu ostaje po znakovima koji izražavaju njegovu ljubav prema nama. Crkva i svijet imaju veliku potrebu za euharistijskim štovanjem. Isus nas čeka u tom sakramentu ljubavi. Ne štedimo svoje vrijeme, nego pođimo ga susresti u činu klanjanja, u kontemplaciji punoj vjere i spremnoj okajati velike grijehe i zla u svijetu. Neka naše klanjanje nikada ne prestane. „Prisutnost istinskoga Tijela i istinske Krvi Kristove u ovom se otajstvu ne može spoznati osjetilima, kaže sv. Toma, nego samo vjerom koja se temelji na Božjem autoritetu.“
Vazmena gozba
Misa je istodobno žrtveni spomen – čin u kojem se ovjekovječuje žrtva Križa – i sveta gozba pričesti Tijelom i Krvlju Gospodnjom. No sve je slavlje euharistijske žrtve usmjereno prema najdubljem jedinstvu vjernika s Kristom po pričesti. Pričestiti se znači primiti samoga Krista koji se za nas prinio.
Oltar, oko kojega se Crkva okuplja u euharistijskom slavlju, predstavlja dva vida istoga otajstva: žrtvenik i stol Gospodnji, to više što je kršćanski oltar simbol samoga Krista, koji je u zajednici svojih vjernika prisutan kao žrtva prinesena za naše pomirenje i kao nebeska hrana koja nam se daruje. „Što je Kristov oltar ako nije slika Kristova Tijela?“ – kaže sv. Ambrozije, a na drugom mjestu kaže: „Oltar predstavlja Tijelo (Kristovo), a na oltaru je Tijelo Kristovo.“ To jedinstvo žrtve i pričesti liturgija izražava u mnogim molitvama. Tako Rimska crkva u euharistijskoj molitvi moli: Ponizno te molimo, svemogući Bože, neka ruke tvojih svetih anđela prenesu (ovaj prinos) na tvoj nebeski žrtvenik, pred tvoje božansko veličanstvo, da se svi koji primimo presveto tijelo i krv tvojega Sina, kao dionici ove žrtve ispunimo svakim nebeskim blagoslovom i milošću,
„Uzmite i jedite od ovoga svi“ - Pričest
Gospodin nam upućuje poziv da ga primamo u otajstvu Euharistije: „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi.“ (Iv 6,53)
Da bismo mogli odgovoriti na taj poziv, treba se pripraviti. Sv. Pavao poziva na ispit savjesti: „Stoga, tko god nedostojno jede ovaj kruh ili pije čašu Gospodnju, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita, pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela Gospodnjega.“ (1 Kor 11,27-29) Tko je svjestan teškoga grijeha, treba se ispovjediti prije nego pristupi pričesti.
Pred veličinom ovoga otajstva vjernik ne može drukčije nego ponizno i sa snažnom vjerom prihvatiti satnikovu ispovijest vjere i reći: „Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.“
Česta pričest
Posve je u skladu sa samim značenjem Euharistije da se vjernici, ako imaju potrebne uvjete, pričeste svaki put kada sudjeluju na misi. „Vrlo se preporučuje ono savršenije sudjelovanje na misi po kojem vjernici nakon svećenikove pričesne molitve primaju Tijelo Gospodnje od iste žrtve.“ Crkva obvezuje vjernike da „nedjeljom i na blagdane sudjeluju na svetoj misi“ i da euharistiju prime barem jednom godišnje, po mogućnosti u uskrsno vrijeme i pripravljeni sakramentom ispovijedi. Crkva ipak vjernicima preporučuje da svetu euharistiju primaju nedjeljom i na blagdane, ili još češće, svaki dan.
Budući da je Krist sakramentalno prisutan pod svakom prilikom, pričest samo pod prilikom kruha omogućuje da se primi cjelovit milosni plod Euharistije. Iz pastoralnih se razloga taj način pričešćivanja zakonom ustanovio u latinskom obredu kao redoviti. Ipak, „sveta pričest, s obzirom na znakove, ima potpuniji oblik kada se prima pod objema prilikama: u tom se obliku savršenije očituje znak euharistijske gozbe.“ To je redoviti oblik pričešćivanja u istočnim obredima.